Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret,
ne skidajući ga s' mene i ne osjećajući ga sama,
predamnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći,
na sve ću stići, sve ću učiniti što moram ...
Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red.
Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga,
i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe,
a opet ima reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako,
iskače izmedđu drugih, i izlazi na svjetlo, da se pokaže...
Što ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju,
sve je više prostora za ljudsko zlo.
Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe,
da bi se oslobodio odgovornosti i krivice.
To je podsticaj na zajedničku neodgovornost.
Teško čovječanstvu dok je tako...
Od svoje muke nisam uspijevao
da stvorim ni veliki bol ni veliku misao.
Rođen sam, izgleda, za sitne stvari,
kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla,
htio bih da ljude više volim nego što ih žalim,
molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Meša Selimović
Nema komentara:
Objavi komentar