Prorok

U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene.
To je pjesma što kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toči na hartiju,
ona mi osjećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.


Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja?

Kome da je ispjevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu

te se plašim da se slušanjem ne povrijedi?



Ako mi u oči pogledate, vidjet ćete sjenku njene sjenke,

i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit ćete njeno treperenje.



Svojim djelima je iskazujem kao što jezero odražava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ružinog cvijeta.

U meni je pjesma koju tišina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.

To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji će je ispjevati,
niti Davida koji će odsvirati.

To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,

i nema sječiva koje je može raniti.

Bolje je čuvana od djevojačkih tajni,
i nema strune koja je može prisvojiti.

Ko može sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,

ko može spojiti oluje sa dječjim uzdasima?
Koje ljudsko biće može božansku pjesmu ispjevati?


Kahlil Gibran